Trula kohabitacija

Ironija je u tome što su premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović u tih šest godina skupili desetak susreta uživo, uključujući protokolarne događaje na kojima su neizbježno morali dijeliti mjesto i vrijeme.

A većine njihovih sastanaka kojih je trebalo biti i koje im propisuje Ustav - nije bilo.

No zato su neizmjerno općili jedan s drugim putem medija koji su pobožno trčali k jednomu i drugomu, ali s više žara Milanoviću jer je uvijek u svojim epski širokim nastupima bacao pred kamere i mikrofone sočnije retoričko meso i nudio više dobrih naslova i poza za televizijske vijesti.

Obojici je taj sukob dobrodošao

Njihov verbalni sukob na daljinu u Milanovićevom prvom, a Plenkovićevom drugom mandatu doista je bila tvrda kohabitacija. Svašta su izrekli jedan drugome. Padale su teške riječi i isukavali se grubi epiteti kakvi se dotad nisu čuli u komunikaciji ovdašnjih najviših dužnosnika. Ili možda tek sporadično, ali ne kontinuirano kao kod ove dvojice.

Njihovo javno koškanje na obojici nije ostavilo većih tragova. Čak im je dobro došlo. Ta svaki je sačuvao svoju poziciju što se vidjelo i Plenkovićevim dobivanjem trećeg mandata i Milanovićevim osvajanjem drugog. Nakon toga su obojica primirili se jedan spram drugog. Činilo se da su sklopili krhko primirje.

Onda je ovoga tjedna opet sijevnulo među njima oko sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost (VNS) i Vijeća za obranu (VO). Ne kao nekad, ali dovoljno da se prizovu u sjećanje rane epizode tvrde kohabitacije.

Uz njih dvojicu trećih nema

Milanović i Plenković politički su antipodi ne samo činjenicom da su iz suprotnih ideoloških i stranačkih tabora, nego i time što tipski predstavljaju raspolućeno hrvatsko društvo koje se priprosto mjeri time "jesi li za Zokija ili za Plenkija". U takvom konstruktu uz njih dvojicu tertium non datur.

Oni prostor svoga sukoba neprestano šire još od 2020. godine, a izvan tog ringa ostali sekundiraju iza užadi, neki u plićoj, neki u dubljoj sjeni dvojice tvrdokohabitaša: i Tomašević i Anušić i Hajdaš Dončić s čitavim SDP-om i Penava i Bulj i Hrebak i Dalija Orešković... Svi su oni epizodisti sukoba ove dvojice koji se većinom događa u svome nedogađanju, u izostanku sastanaka oči u oči koji se još samo po medijskoj inerciji nazivaju "ključnima". A koji će kada se dogode - ne zna se točno kad jer "nećemo žuriti" - vjerojatno biti antiklimaks.

Jer njih su dvojica predugo bez valjane komunikacije kakvu im propisuje Ustav, a javnost je već preparirana na to da se unatoč tomu ništa spektakularno neće dogoditi i da je sȃmo uprizorenje događaja važnije od njegova sadržaja i ishoda.

Razmijenit će ionako poznate stavove i primiti ih na znanje. Uostalom, već je sam Plenković rekao da se "očito neće oko ničega složiti (...) ali barem da se čuje što tko misli". Možda padne neki zajednički zaključak, a onda svaki na svoje brdo do novog pripetavanja.

Ima li razlike između Vrhovnog suda i pijetla Mikea?

Najtragičnija posljedica ove priče jest već nalegla spoznaja da institucije kod nas mogu djelovati i paralizirane. Poput kokoši koja trči i kad joj se odsječe glava.

Ima ona stara priča o pijetlu Mikeu s neke farme u američkom Coloradu koji je poživio i trčao okolo bez odsječene glave čak 18 mjeseci. Pa ako mogu kokoš ili pijetao, što ne bi mogli Vrhovni sud, Ustavni sud ili veleposlanstva, dobrim dijelom obezglavljeni zbog političkog kaprica ove dvojice.

Jednog s punim rukama državničkih akreditacija i zbog toga punog sebe, drugog s nekoliko njih grčevito stisnutih u šaci koji, kako ovih dana Mirko Galić reče za N1, pamti da je bio premijer pa se ponaša kao da je to i dalje.

Ni tvrda ni mlohava, nego trula

Nakon sjednica VNS-a i VO-a, kad god budu bile održane, nekog će suglasja možda biti, a možda i neće. No koga briga, ionako je stvar u iščekivanju susreta, u praćenju gesti i osluškivanju eventualnih zajedljivih primjedbi, ne u dogovorima i zaključcima.

Prije nešto manje od godinu dana napisao sam ovdje kako se prvih mjeseci nakon Milanovićevog osvajanja drugog mandata čini da će kohabitacija njega i Vlade od tvrde postati mlohava.

Nakon sitnih samoživih dobacivanja oko toga tko će kome određivati termin sastanka čija bi se hitnost u ovim geopolitičkim okolnostima drugdje podrazumijevala, čini se da ovo između njih nije drugo nego trula kohabitacija.